Imamo popis pogrešnih predodžbi o našem svijetu i onome što se u njemu događa. Jedna od naših najvećih takvih pogrešaka mora biti činjenica da video igre tradicionalno smatramo samo djecom i tinejdžerima. Kao oblik umjetnosti, o zaslugama video igara već se dugo raspravlja i zaista, medij je jako napredovao postajući poznat način izražavanja u sadašnjosti. Od prikazivanja gorućih problema poput depresije i društvene korupcije do njihove neusporedive inovacije, video igre su savršene za odrasle koji bolje uočavaju složenost i mogu puno više cijeniti video igre zbog nijansiranih i iskrenih priča. Evo popisa najboljih igara za odrasle koje možete igrati na PS4, Xbox ili Nintendo Switch. Ove zabavne igre za odrasle mogu izvući najbolje iz odraslih, ismijane sumornim, rutinski orijentiranim svijetom, ali i obogaćene njihovim višeslojnim iskustvom:
Iako elegantna kosa i zavodljiva akcija istoimenog protagonista upućuju na tipično tipiziranje japanske glavne kulture, neprimjetna mehanika igranja i nagrađujući sustav napredovanja čine 'Bayonetta 2' jednom od najvažnijih igara u posljednjem sjećanju. Igra se sastoji od dubokog borbenog sustava i uključuje razne poteze, od pucnjeva do slo-mo izmicanja. Gotovo je nemoguće vjerovati da Nintendo objavljuje seriju, s obzirom na to kako se na nju uglavnom gleda obiteljska usluga, ali zasigurno se ne žalimo.
Jedna od najljepših najljepših videoigara koje su ikad krasile naše ekrane, Playdeadov 'Limbo' je vjerodostojno remek-djelo. Krećemo na smrtonosno putovanje kako bismo spasili sestru malog dječaka u, kao što naslov govori, svijetu limba. Crno-bijeli vizuali koji oduzimaju dah zaustavljaju dah predivno prenose horor i sveobuhvatan osjećaj gubitka. Od dotrajalih hotelskih natpisa do kapljica vode koje odzvanjaju sumornim prostranstvom limba, postavka nas neprestano uvjerava kako je sve to stvarno. Od promišljenog razdoblja istraživanja do hvatanja potjera od divovskih pauka, ‘Limbo’ ima sve, a sve to može odgovarati odraslijim umovima da možda malo više cijene njegovu izvanrednu dvosmislenost.
Opscenosti najnovije igre 'South Park' počinju od samog imena i ne popuštaju, što ga čini izuzetno točnom izvedbom proslavljene, nevaljale televizijske emisije. Igra mijenja formulu, a igrači igraju kao superheroji u ovoj razvratnoj i satiričnoj igri uloga. Iako jebeni humor nije toliko iznenađujući, s obzirom na izvorni materijal, ono što je ipak je njegova detaljna borba, koja naravno ima čitavu gomilu sjajnih super sposobnosti, ali sadrži i duboke borbe na mreži. Za ljubitelje emisije činjenica da većina igre, posebno izrezane scene, izgleda točno poput emisije, može je samo poboljšati.
Jedan pogled na 'Noć u šumi' i sasvim je normalno da oni koji ovo nisu igrali, pomisle kako se to našlo na ovom određenom popisu. Ali neka vas ne zaokupe njegovi živopisni, animirani vizualni sadržaji i preslatki mačji likovi. 'Noć u šumi' dragulj je igre koja opovrgava ključne teme koje izlaže. Slijedimo stope 20-godišnjeg napuštanja fakulteta, koji se vraća u svoj rodni grad i vidi kako je izgledalo da je napredovalo bez njih. Postoji razočaranje u razočaranju našeg glavnog junaka koje nam govori na primarnoj razini, a doista bi nijansu propustili mlađi igrači koji bi radije bili zadivljeni vizualima igre, koji su, naravno, zapanjujući sami po sebi.
Igrači diljem svijeta vrlo različito shvaćaju rat, a godine 'Call of Duty' u rukavima. Ovo nije za razbijanje takvih igara, već su bile prilično važne u prenošenju općeg osjećaja rata koji je uzaludan u svakom smislu te riječi. Međutim, naglasak na akcijskim postavkama koje se pojavljuju kao oličenje cool-a možda oduzima ozbiljnost svemu. Pod utjecajem opsade Sarajeva tijekom bosanskog rata, 'Ovaj moj rat' u veni je potpuno suprotan od takvih mainstream igara. Njegov fokus je pružanje pomoći grupi preživjelih da preživi koristeći dostupne materijale. Većina radnje odvija se tijekom noći, zbog snajperske vatre pod suncem. Igrači bi trebali nabaviti zalihe, sprijateljiti se ili ubiti druge preživjele, sve da bi poboljšali svoje sklonište, izliječili ostale preživjele i napravili hranu. 'Ovaj moj rat' duboko je osoban i potresan početak rata i odraslim igračima pruža utemeljenu, sumornu i iskrenu perspektivu nečega što većina njih nikada neće morati doživjeti.
Iako su se horor igre u povijesti oslanjale na iste tehnike i koristile iste tropove kako bi unijele malo straha u naše sobe, 'Outlast' je podmetnuo trend i zasluženo postao vjerojatno najinovativnija i što je još važnije, najučinkovitija horor igra ove generacije. Igra nas stavlja u drhtave cipele novinara naoružanog samo fotoaparatom dok se osvrćemo po ukletoj psihijatrijskoj bolnici. Gdje je ova igra najučinkovitija je njezino napuštanje akcijske mehanike. Umjesto toga, fokusira se na preživljavanje, podizanje uloga i zadavanje značajnih naježalih koža. ‘Outlast’ nije za one slaba srca, a odrasli bi se možda samo djelić sekunde kasnije uplašili da bi više ‘uživali’.
Franšiza ‘Mortal Kombat’ već je dugo oslonac u borbenom žanru. Njegova sklonost prema nasilju izdvaja se čak i u njegovom žanru. Najnovija ponuda programera NetherRealm Studios nudi kratku, ali brutalnu priču koja nudi igračima da igraju kao razni likovi koji izriču neku opaku kaznu. Pri ruci je mnoštvo likova, svaki sa svojim jedinstvenim skupom vještina koji su sam paragon žestine, do sada neviđen u tako popularnoj videoigri. Uz sve ovo na tanjuru, odrasli igrači mogli bi čuti i čuveni Scorpionov poklik: 'Dođi ovamo!' kako počinju svirati.
Hideo Kojima dao je svoj majstorski dodir nekoliko igara tijekom godina, ali jedna serija za koju će ostati legenda u povijesti igara je 'Metal Gear.' S četvrtim glavnim dijelom fokus je na starijoj Snakeu koja se odvaži na naizgled posljednja misija uklanjanja njegove tekuće zmije Nemesis. Igra je bila općenito hvaljena zbog poboljšane stelt mehanike, detaljnih skica likova i novih elemenata kao što je Drebin Points System. Glavna zvijezda bila je emocionalno uvjerljiva priča koja je vidjela kako se Snake bavi ozbiljnim temama poput depresije i smrti. Puno više od akcijskog pucačina, 'Metal Gear Solid 4' imao je zrelu i poticajnu radnju koja je više angažirala odrasle ljude širom svijeta.
Frustracija. Možda je onaj medij u kojem je ovo najviše zabilježeno video igre. Tamo gdje igrači redovito prolaze razine i ponavljaju ih kako bi dalje napredovali. Tamo gdje jedan pokušaj nije dovoljan da se završi sve što igra nudi. Zamislite sada igru koja prikazuje upravo ovu frustraciju, ali u svojoj srcu i stvarnosti. 'Dys4ia' Anna Anthropy izvanredan je komentar na nevolju ljudi koji pate kao posljedica spola i spola dodijeljenog im pri rođenju. 'Dys4ia' koristi apstraktnu estetiku i postavlja vas za neuspjeh u zrcaljenju nesagledive potištenosti s kojom su suočeni ljudi koji su transrodni. Pričljiva je, brutalno iskrena i visoko leti u svojoj boli, a to je igra koju bi svi odrasli trebali igrati svugdje.
Razvojni programer Robert Yang donosi žuljevitu igru u obliku 'The Tearoom', besplatnog javnog simulatora kupaonice koji napada policiju muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima, što je u povijesti imalo strašne posljedice. Na web stranici igre Yang navodi incident iz 1962. godine u Ohiju kada je lokalna policijska uprava postavila nadzornu kameru iza dvosmjernog zrcala u javnoj kupaonici kako bi potajno snimala muškarce koji se seksualno odnose s drugim muškarcima, a zatim ih zatvorila najmanje godinu pod njihovim drakonskim zakonima o sodomiji. U današnjim takozvanim 'modernim' vremenima kada nadzor, policija, napadi na one koji ne odgovaraju binarnom sustavu još uvijek jako puno postoje, Yangova je igra novi i neophodan pristup pitanju. U briljantnom inovativnom naporu koji predstavlja žestok šamar po cenzurnim standardima, penisi se zamjenjuju za oružje, jer kako kaže sam Yang, '& hellip; jedina stvar koju industrija igara nikada neće moderirati niti zabraniti - oružje. Sad nema ništa loše u tome da momci cijene puške drugih, zar ne? '
O legitimitetu videoigara kao umjetničke forme mnogo se raspravljalo u akademskim krugovima, pa čak i ranije spominjano u ovom članku. Izdanje je u posljednje vrijeme stabilno dobivalo na valuti, a jedna igra koja je bila ključna za pokretanje ove ključne rasprave je 'Passage' Jasona Rohrera, vrlo eksperimentalna igra koja traje samo pet minuta.
Što bi bilo koja igra mogla reći za samo pet minuta? Ispada, zapravo puno. Jer 'Prolaz' je prikaz čitavog čovjekovog života do poražavajućeg učinka.Klizač sa strane prati lovca na blago koji može ili nastaviti svoj poziv i ostati sam, ili se odlučiti vjenčati zbog intimnosti i naklonosti i odustati od lova na blago. Iako igrači mogu donositi odluke, ograničena priroda igre brutalna je težina njezine pripovijesti, a njena neizbježnost služi samo da istakne njezinu zastupljenost kao ljudsko stanje. Je li 'Passage' igra ili umjetničko djelo, nakon što odrasli oduzmu njegov osjećaj postojanja koji oduzima dah, to pitanje zapravo neće biti važno.
Kada se Phil Fish pojavio u filmu 'Indie Game: The Movie', inspirativnom dokumentarcu o borbi četvorice neovisnih programera igara da objave svoje igre, istaknuo se. Sa svojom manijakalnom strašću koja se proteže kroz pet godina, stvorio je 'Fez', vjerojatno najjedinstveniju platformer igru koja je ikad objavljena. Izgled ovdje vara, budući da retro vizualni elementi igre na prvi pogled ne otkrivaju zamršeno djelovanje ispod. Fishin jedinstveni zaokret bio je upravo to, budući da je mogao uviti cijeli svijet kroz četiri osi. To je otkrilo nove načine za prelazak nivoa i završetak borilišta, a igrači su Fez poskakivali, a zatim uvijali svijet kako bi Fez stigao na prethodno neviđeno područje prije nego što je sišao, što je samo jedan primjer.
'Fez' je djelo neumoljive predanosti i zapanjujućeg genija, sa svojom složenošću i pažnjom prema detaljima bez premca u većini konkurencije, pa čak i šire. Odrasli bi mogli bolje shvatiti igru zbog toga što je teško može dobiti, ali nagrada je prevelika. Jer da bismo mogli igrati ‘Fez’, to samo po sebi služi kao nagrada.