U Netflixovom ' Frybread Face and Me ,’ 11-godišnji Benny proživljava ljeto za pamćenje u bakinoj kući u Navajo rezervatu. Film izaziva snažne osjećaje nostalgije, koji se pripovijedanjem udeseterostručuje. Prisutnost naratora pokazuje publici da se protagonist osvrće na vrijeme, nešto što je prošlo i izgubljeno. Sjeća se rado i sa štipaljkom u srcu jer to je samo sjećanje koje se reproducira. Identitet pripovjedača tim emocijama daje veću težinu. SPOILERI NAPRIJED
Narator u filmu je stariji Benny, neutvrđene dobi, koji se prvog ljeta provedenog kod bake sjeća jasnoćom koja može pratiti samo nešto što ostavlja neizbrisiv trag u čovjeku. Glas u kadru daje Billy Luther, scenarist i redatelj filma. Otkrio je da ideja o glasovnom glasovu nije bila u originalnom scenariju. Međutim, on Htio kako bi “dublje uronio u starijeg Bennyja koji gleda unatrag i njegova razmišljanja o životu, a da publici ne govori previše”, i odlučio je dodati naraciju.
Isprva je odlučeno da se drugi glumac koristi za glas. Međutim, njihov dijalog nije pogodio osjećaj koji je Luther tražio. “Radilo se o naglašavanju određenih riječi koje sam izgovarao na poseban način kada sam govorio o svojoj baki”, dodao je i otkrio kako se na kraju odlučio za ideju da sam napravi glas u pozadini. Ovo, zajedno sa zrnastim kućnim video zapisima koji završavaju film, daje priči dojam dokumentarizma, čineći je još stvarnijom publici.
Iako je 'Frybread Face and Me' izmišljena priča, ona je najvećim dijelom inspirirana Lutherovim vlastitim sjećanjima iz djetinjstva. Snimanje glasa vratilo ga je u to doba djetinjstva, kada je ljetovao kod bake, a prisjećanje na sve to izmamilo je puno emocija koje se očituju u njegovom pripovijedanju. “Moja vlastita baka je preminula tjedan dana prije početka snimanja, tako da mi je stvarno trebala ta emocija u glasu. Kada snimate film, sve je u procesu montaže, a mi smo montirali godinu dana. Neke stvari nisu pogađale, ali kad smo tu stavili moj VO, to je stvarno pogodilo”, rekao je redatelj, otkrivajući kako ga je naracija natjerala da doda novi sloj priči.
Upotreba naracije uokviruje Bennyjevo ljeto poput stare fotografije, nečega čemu se s vremena na vrijeme vraća i rado gleda. Ponovno se osvrće na svaki dio toga, čak i na početnu gorčinu ujaka Marvina, s nekom vrstom boli koja može proizaći samo iz sjećanja iz djetinjstva. Također postaje sredstvo za popunjavanje praznina, za izgovaranje stvari koje su inače ostale neizrečene između Bennyja i ljudi s kojima je proveo ljeto, a istovremeno približava publiku protagonistu, čineći da se osjećaju kao da nastavljaju s njegovom pričom u odraslu dob gdje sada sjede uz njega i slušaju njegovu priču.