Turtles All the Way Down Značenje naslova, objašnjeno

U HBO Maxovoj seriji 'Turtles All the Way Down', tinejdžerica vodi romantiku i prijateljstvo komplicirano poremećajem s kojim se cijeli život pokušava uhvatiti u koštac. Aza Holmes ima opsesivno-kompulzivni poremećaj i bombardiraju je svakakve misli, posebno ako dođe u kontakt s nečim ili nekim tko tjera njezin mozak da je uvjeri da će dobiti infekciju ako nešto ne poduzme po tom pitanju. Aza ide na terapiju i pokušava pronaći smisao svog života kroz filozofiju profesora fakulteta koji sanja da pohađa. Tek nakon susreta s profesorom značenje naslova priče dolazi u kontekst. SPOILERI NAPRIJED

Priča The Turtles All the Way Down pomaže Azi da razumije samu sebe

Za nekoga poput Aze, koji misli pretjerano i opsesivno, prirodno je naginjati filozofiji kako bi pronašla smisao u stvarima koje se događaju njoj i oko nje. Na kraju prati videozapise profesorice filozofije po imenu Lucia Abbott i ona je toliko impresionirana da počne sanjati o odlasku na koledž gdje Abbott predaje i pohađanju njezinih predavanja. Uz Davisovu pomoć, njezin san o susretu s Abbottom se ostvaruje, a razgovor koji slijedi daje Azi puno perspektive.

Kad kaže Abbottu da osjeća da nije stvarna, da osjeća da je ona stvarna negdje u njenom tijelu poput posljednje lutke u matrjoški, Abbott joj ispriča priču. U njemu znanstvenik objašnjava koncept svemira, o tome kako Mjesec kruži oko Zemlje, a Zemlja oko Sunca i tako dalje. Suprotstavlja mu se žena koja kaže da Zemlja zapravo počiva na leđima goleme kornjače. Kada ju je znanstvenik pitao na kome kornjača počiva, ona je rekla da je na leđima druge kornjače. Ovaj diskurs se nastavlja, i na kraju, žena kaže da je svaka kornjača na leđima druge kornjače, i to su kornjače sve dolje.

Primarni koncept priče je beskonačna regresija, da postoji sve unutar svega ili da je sve izgrađeno na nečem drugom. Kad je pisac John Green naišao na ovu priču kao student, bio je fasciniran konceptom. Umjesto ideje o regresu i kornjači na kornjači, više ga je oduševila činjenica da su i znanstvenica i žena u pravu u svojim uvjerenjima jer su svijet, u svojoj suštini, priče koje sami sebi pričamo. To ga je dovelo do spoznaje da se naša iskustva ne mogu promatrati na ovaj ili onaj način, te da nas kao ljude ne možemo promatrati kao jednu ili drugu stvar. Mi smo priče koje sami sebi pričamo, i bez obzira radi li se o jednoj ili više priča, svi smo one.

Za Azu to znači da ona nije samo njezin OCD. Iako se može činiti da je sve što radi bori se s mislima u svojoj glavi, jedino o čemu razmišlja su bakterije i rizik od infekcije, to nije cijela slika. Oštećena je činjenicom da njezina klinička opsjednutost upravlja cijelim njezinim životom, od prijateljstava preko romanse do razuma. Ali nakon što je razgovarala s Abbottom i čula priču, vjeruje da je ne definira ova jedina stvar u njezinu životu. Pravo ja za koje vjeruje da ga je zakopala negdje duboko nije njezina jedina verzija jer čak i kad ga pronađe, otkrit će da postoji još jedan sloj u njoj, još jedan set lutaka unutar onog za koji je mislila da je posljednji.

Tijekom filma vidimo kako se Aza bori sa svojim OKP-om i pronalazi način da pobijedi svoje demone dok se ne uvjeri da je ona demon. Ali poanta nije pobijediti njezin OCD ili ga potpuno iskorijeniti. To joj se ne može ukloniti jer je dio nje, i umjesto da taj dio izreže, mora se usredotočiti na pomirenje s njim, prihvaćajući da je to jedna od stvari koje ona jest, ali nije ograničena na to. Njezin opsesivno-kompulzivni poremećaj samo je jedna kornjača na leđima druge kornjače, samo jedan minijaturni djelić njenog beskonačnog ja.