Neće biti drugog filma poput ' Šiba ’. Niti jedan drugi glazbeni film ne bi mogao ostaviti svoju publiku tako zaprepaštenim i oduševljenim, a opet toliko neugodnim na način na koji 'Whiplash' čini svojim intenzitetom i brutalnošću. Upravo je ovaj univerzalno hvaljeni film po prvi puta doveo u središte filma snimanje scenarista i redatelja Damiena Chazellea.
Chazelle je to bio drugi dugometražni igrani film, a snimljen je za nešto više od dva tjedna, postavši najniži proračun koji je nominiran za Oscara 2014. ‘Whiplash’ nije samo film o jazzu. Zapravo se na puno načina uopće ne radi o jazzu, već o ludilu, muževnosti i zlostavljanju, kako moći, tako i dinamike učitelja i učenika.
Filmske zvijezde J. K. Simmons i Miles Teller u vodstvu dok istražuju sado-mazo odnos između brutalnog učitelja i njegovog usmjerenog učenika. Teller glumi Andrewa Neymana, devetnaestogodišnjeg nadarenog glazbenika koji studira u vrhunskoj glazbenoj školi u New Yorku, dok Simmons glumi Terrencea Fletchera, tiranskog i nasilnog učitelja koji gura svog učenika da bude sljedeći Charlie Parker. Ključne točke u filmu uključuju opsesivni trening vođenja krvavih ruku, agresivne homofobne psovke, uz povremeno fizičko zlostavljanje, sve u pokušaju da Andrewa gurne do točke da to napravi ili razbije u glazbenom svijetu.
Intenzivno vođen, Andrewov jedini fokus je postići veličinu svih žrtava i patnji koje podnosi, na kraju vodeći ga do puta umjetničkog trijumfa, zajedno s vlastitim samouništenjem. To se jasno vidi kroz presudan trenutak u filmu kada Andrew pobjegne na nastup odmah nakon što je doživio prometnu nesreću. Ipak, najznačajnija scena je vrhunac koji su gledatelji ili apsolutno voljeli ili mrzili.
Završetak označava Andrewov umjetnički trijumf, i konačno, prihvaćanje njegovog hladnog srca mentora. Ali u stvarnosti služi kao sretan kraj samo u masci tužnog. Trijumf, iako važan, također je privremen - možda samo zaustavljanje na Andrewovom putu da izgubi sebe. Postizanjem veličine koju je uvijek želio, dolazi i njegov vlastiti neizbježni pad.
Iako to nije prikazano u filmu, gledatelji koji to postanu svjedoci široko razumiju. Kad bi se nastavio 'Whiplash', to bi definitivno bio mračan i tragičan, istražujući trajnost pretrpljene štete i psihološki složeni odnos između velike patnje i velike umjetnosti.
'Whiplash' su često nazivali 'Full Metal Jacketom bubnjanja'. Ovo postaje važno gledati, jer dok je jedno o ratu, drugo o umjetnosti. Stvaranje velike umjetnosti i velikog umjetnika u filmu, na uvrnuti način, paralelno je sa stvaranjem Frankensteinovog čudovišta - oboje će dovesti do točke bez povratka i eventualnog samouništenja. To je ono što kraj čini toliko zanimljivim, jer Chazelle uzima prastaru priču o velikoj umjetnosti i gubitku sebe, a publici daje sretan kraj koji se zadržava i implicira puno više.
U jednom intervjuu, Damien Chazelle izjavio je da bi i u njegovim likovima likovi imali tragičan kraj, i premda je kraj 'Whiplasha' prihvatio Fletcher, on bi doista bio prolazan: 'Mislim da postoji određena količina štete to će uvijek biti učinjeno. Fletcher će uvijek misliti da je pobijedio, a Andrew će biti tužna, prazna ljuska osobe i umrijet će u tridesetima od predoziranja drogom. '
Osobno vjerujem da bi ovo bila jedina opravdana radnja nastavka filma 'Whiplash', a ako bi ikad postojao, vjerojatno bi se to dogodilo s Andrewom u ranim tridesetim godinama, koji je postigao veliko priznanje za svoju umjetnost. No, za razliku od prvog dijela, istraživao bi njegova iskustva s uspjehom, njegove ranjivosti i samoću, zajedno s posljedicama njegovih izbora. Nastavak bi također trebao u osnovi istražiti posljedice sado-mazo odnosa koji je Andrew podijelio s Fletcherom.
Da postoji nastavak filma 'Whiplash', definitivno bi morao imati originalnu glumačku postavu, posebno Milesa Tellera i J. K. Simmonsa.
Jedna od stvari po kojima se film ističe je činjenica da se niti jednom od glavnih likova nije lako svidjeti. Iako je s Andrewom lakše suosjećati, i dalje ga je teško voljeti zbog izbora koje donosi. S druge strane, Fletcher na kraju postaje lik kojega se gadi do kraja filma, pogotovo kad pokušava namjerno uništiti Andrewovu izvedbu. Ovaj ga čin odjednom odvaja od inače brutalnog odgajatelja za kojeg smo pretpostavljali da je bio, do općenito prezirne osobe.
To se vidi i u načinu na koji Fletcher iskrivljuje često ponavljanu priču o Charlieju Parkeru koju voli pričati svojim studentima. Prema priči, Parker je opsesivno vježbao nakon što mu je bubnjar Jo Jones bacio činelu u glavu, što ga je u konačnici pretvorilo u jednog od najvećih glazbenika ikad. U ključnom trenutku u filmu, koji također obilježava jednu od njegovih najznamenitijih scena, Fletcher odražava upravo taj čin, otkrivajući opseg i njegovog zlostavljanja i njegovog perfekcionizma. Baci metalnu stolicu na Andrewa, a zatim mu nastavi nasilno šamarati nekoliko puta. To je odgovor na Andrewa koji je 'žurio' i 'vukao' dok je svirao kompoziciju Hanka Levyja koja filmu daje naslov.
Činjenica je ipak da je priča o Parkeru iskrivljena istina, jer je u stvarnosti Jones bacio činelu pred Parkerine noge što je očito privlačilo smijeh i dozivanje, a nije bila agresivno nasilna reakcija. Ovo trenutno ruši iluziju koju Fletcher stvara o brutalnosti i napornom radu kako bi opravdao vlastite nasilne radnje, čineći da se zapitate postoji li uopće opseg otkupa za Fletchera.
Ono što će biti zanimljivo vidjeti u nastavku bio bi razvoj i rast likova tijekom godina. Ne vidim puno opsega u Fletcherovom liku, jer dobro, takvi se ljudi ne mijenjaju. Ali bilo bi zanimljivo saznati više o njegovoj prošlosti, možda i o njegovom vlastitom putovanju s osobnim neuspjesima koji su ga pretvorili u onoga što je postao.
Istodobno, Andrewov lik nudi više mogućnosti za rast i može dovesti do dvije različite točke u budućnosti. Možda on s vremenom postane samo još jedan Fletcher, ogorčen i brutalan. Možda bi, za razliku od prethodnog završetka, nastavak mogao imati tužan kraj pod maskom pomalo sretnog - njegove smrti, omogućujući mu da završi karijeru kao glazbeni genij, istovremeno mu nudeći bijeg od nasilja i usamljena prošlost. Ili možda baš kao i stvarni život, neće biti nikakvog zatvaranja.
Damien Chazelle napisao je 'Whiplash' u vrijeme dok se borio s drugim scenarijem. U početku nije želio raditi na tome jer se činilo previše osobnim jer ga je nadahnuo njegov vlastiti učitelj glazbe u srednjoj školi.
Na kraju je film pokupljen, snimljen u 18-minutni kratki film i prikazan na Filmski festival u Sundanceu 2013. godine. Tada je 2014. pretvoren u igrani film, stekavši mnogo kritika, dobio pet nominacija za Oscara i osvojio tri.
Ako bi 'Whiplash' smislio nastavak, imalo bi smisla samo da Damien Chazelle to napravi jer je film bio njegovo umotvorina. Bazeći Fletchera na vlastitom srednjoškolskom učitelju glazbe, Chazelle razumije složeni odnos učitelja i učenika bolje od bilo koga drugog. Kako je došla iz osobnog prostora, Chazelle bi ujedno bila jedina osoba koja bi znala gdje priča završava, što se doista događa s Andrewom na ovom svijetu, što dovodi do postajanja nasilnog i tiranskog Fletchera i ako uopće postoji je za njih iskupljenje i kako to izgleda. Istodobno, Chazelle, sa svojim glazbenim podrijetlom i bubnjanjem, također razumije temu dublje nego što bi itko drugi znao.
Ako bi ‘Whiplash’ imao nastavak, ne vidim da bi se to uskoro dogodilo. Osobno to vidim kao nastavke filma Prije Trilogije ’, One koje se događaju vjerojatno desetljeće nakon prve, možda 2025. godine - kad su i glavni i likovi odrasli i nalaze se na različitim mjestima u svom životu. Bilo bi prilično zanimljivo gledati kako se priča pojavila odatle, istražujući posljedice složene dinamike koju su dijelili.