Zašto se zove Samoubojstva djevica?

Sofia Coppola ' Djevice samoubojice ’ predstavlja publici pune živote sestara iz Lisabona, čije tragične sudbine postaju priča u gradu i opsesija dječaka koji žive preko puta njih. Pet djevojčica odmah privuče pažnju dječaka, a njihovi strogi roditelji čine djevojčice još udaljenijima i samim tim tajanstvenijima za ljude oko sebe. Ako to nije bilo dovoljno, tragedija djevojčica čini dječake još više opsjednutima pokušajima da shvate što im se dogodilo i kako su došli do stanja u kojem su se morali ubiti. Naslov daje dosta uvida u ovaj vanjski pogled na djevojke iz Lisabona. SPOILERI NAPRIJED

Naslov predstavlja način na koji djevojke doživljava svijet

Na prvi pogled, 'Djevice samoubojice' izgledaju kao naslov vijesti, kao da ćete saznati detalje istinite kriminalističke priče u predgrađu, a to je upravo poanta naslova. Jedna od stvari kojoj film ostaje usredotočen u svom pristupu pripovijedanju je misteriozna priroda djevojaka. Ne upoznajemo ih iz prve ruke. Ne postoji sveznajuće gledište koje nas vodi u psihu djevojaka. Ono što ih vidimo je kroz objektiv dječaka s druge strane ulice, dječaka koji ih vode na ples povratka, koji im se pokušavaju udvarati i smatraju ih jednako tajanstvenim i zagonetnim poput publike.

Prisutnost pripovjedača stvara distancu između publike i lisabonskih djevojaka, što dopušta praznine u priči, nepoznanice na koje nikada nema odgovora jer su djevojke mrtve i nikome nisu ispričale svoju priču niti razgovarale s njima. ostaviti bilo kakav konkretan dokaz o tome što su osjećali tih posljednjih dana. Dakle, kakav god se narativ pojavio o njima nakon njihove smrti (a to je trenutak kada publika sazna za priču) ne može se smatrati pravim odrazom njihovih života. To je samo priča koja nam se priča, a kao i svaka priča, treba joj privlačan naslov koji će nas namamiti na nju.

Naracija daje filmu auru priče koju neki sredovječni muškarac priča grupi prijatelja kao zanimljivu anegdotu iz svog djetinjstva. Kao da sjede oko vatre ili na zabavi, s pićem u rukama, slušaju ovog tipa kako priča o sestrama koje su živjele prekoputa i ubile se iz nepoznatih razloga. “Djevice samoubojice” zvuči kao naziv koji je pripovjedač dodijelio priči; to je nešto s čim on počinje kada govori ljudima o sestrama iz Lisabona.

Naslov se može činiti kao prikladno predstavljanje priče, ali s obzirom na to da jedna od sestara, Lux, nije bila djevica do smrti, 'djevica' u naslovu postaje anomalija. Ali to je samo kad se na to gleda površno. Izraz 'djevica' ovdje se više odnosi na stanje uma, nevinost djevojaka, a ne na tjelesnost riječi. Najstarija od lisabonskih djevojaka u filmu ima 17 godina, upravo na rubu zrelosti, vremena kada bi trebala prijeći iz nevinosti adolescencije i djetinjstva na čvrste temelje zrelosti. Ona i njezine sestre nikada nisu uspjele iskusiti tu stranu života; oni nikada ne prelaze iz tinejdžerske dobi i, svojom smrću, zauvijek postaju smješteni u toj čahuri, poput gusjenice koja nikada nije trebala postojati.

Stoga je naslov prikladan prikaz priče koja će se ispričati publici. To ih priprema za pluralizam slučaja sa 'samoubojstvima', a riječ 'djevica' im govori da su sve djevojke u ovoj priči bile samo djeca. Koga takva priča ne bi zanimala?