Netflixova oporuka je djelomično inspirirana životnom pričom autora?

U belgijskom Netflixu rat drama film, ‘ Htjeti ,’ publika postaje gledatelji mučnih života građana Antwerpena koji su prisiljeni na nedjelovanje, suradnju ili otpor nakon nacističke okupacije grada. Priča prati protagonista, Wilfried Wils , umjetnik koji je postao policajac koji ima upute da se povinuje njemačkim dužnosnicima koji teroriziraju židovsko stanovništvo u gradu. Ipak, ni Wils ni njegov partner, Lode, ne mogu dugo ostati samozadovoljni i na kraju se uključe u gradske otpore, kojima se pridružuje Lodeova sestra, Yvette. Međutim, dok ih njihovi moralni, ali nezakoniti postupci sustižu, Wils se nađe rastrgan između onoga što je ispravno i onoga što je sigurno.

Filmske ljestvice a povijesni putovanje u vrijeme Drugog svjetskog rata. Prikazuje užase društva kroz jedinstveni objektiv koji dosad nije bio vidljiv u većini mainstream medija. Kao takvi, Wils i njegova priča ostaju fascinantno autentični, što dovodi do prirodnog nagađanja publike o njezinoj osnovi u stvarnom životu.

Wil: Je li to istinita priča?

S obzirom na povijesni kontekst filma 'Will', film ima nijansirane veze sa stvarnošću. Iako točni događaji kako se odvijaju nisu izravno inspirirani istinitom pričom, okruženje, likovi i iskustva imaju opipljive veze s pričama iz stvarnog života. Za početak, 'Oporuka' je filmska adaptacija istoimenog romana Jeroena Olyslaegersa iz 2016., 'Wil', koji je glavni dio moderne nizozemske književnosti.

Unatoč fiktivnoj oznaci knjige, Wilov lik i priča nalaze svoje podrijetlo u brutalnoj i monumentalnoj stvarnosti nacističke okupacije Antwerpena tijekom 1940-ih. Autor Olyslaegers imao je osobnu vezu s istim vremenskim razdobljem preko svog djeda, koji je u mladosti bio suradnik nacista. Dok su se mnogi drugi pokušavali oporaviti od ratnih zločina koji su uslijedili, autorov djed je, kako se kasnije pokazalo, ostao zaglavljen u prošlosti.

Kao rezultat toga, čovjek je neprestano razgovarao o svojim iskustvima sa svojim unukom Olyslaegersom. Zapravo, autorov prvi mamurluk, u petnaestoj godini, došao je nakon noći koju je proveo u pijančevanju s djedom, pri čemu ga je ovaj počastio užasnim pričama iz prošlosti. Usprkos tome, dugo vremena ništa nije proizašlo iz tih iskustava sve dok godinama kasnije autor, u svojoj odrasloj dobi, nije posjetio znanstvenu raspravu s Hermanom van Goethemom, poznatim profesorom povijesti.

Tijekom rasprave, Goethem je pokazao policijski dokument iz 1942. koji opisuje njemačke snage, potpomognute policijom iz Antwerpena, kako hvataju židovske pojedince i obitelji iz njihovih domova. Olyslaegers je prepričao okupljanje u razgovoru s Nacionalni centar za pisanje i rekao: »Policijsko izvješće je puno opisa strašnog nasilja. Tijekom užasnog haosa pljačke, policajac i njegov kolega pokucaju na vrata u Kruikstraatu. Židov otvara vrata i prerezuje si grkljan britvom točno ispred njih. Unutra pronalaze ostatak obitelji otrovan za kuhinjskim stolom…”

Olyslaegers je živio nedaleko od stana opisanog u policijskom izvješću. Tako je, s pogledom na mjesto gdje su se u ne tako davnoj prošlosti dogodili takvi užasi, autor shvatio da ne može prestati razmišljati o događaju. Nadalje, podsjeća ga na daleku rođakinju koja je radila kao sluškinja u istom kraju u kući koja je nekoć pripadala otmjenoj židovskoj obitelji. Nakon što su se njemačke snage spakirale i poslale židovsku populaciju u smrt u Auschwitz, Olyslaegersova teta nastavila je živjeti u stanu s jednim časnikom SS-a, ni manje ni više.

“Tog dana, priča me tražila”, rekao je Olyslaegers, ističući instrumentalni utjecaj koji je njegova prošlost imala u njegovom pripovijedanju. “Dvaput mi je pokucalo na vrata. To je razlog zašto sam napisao ovu knjigu.”

Kao takva, ostaje očito da Olyslaegersova knjiga, iako nije modelirana prema određenom povijesnom izvještaju, kako se odvijala u stvarnom životu, ima veliku vezu sa stvarnošću. Iako nije biografski, njegov roman govori nevjerojatno stvarnu priču koja nastoji sagledati povijest iz drugačije perspektive, lišene luksuza naknadne pameti. Iz istog razloga, priča ostaje zamršeno povezana sa stvarnošću.

Kinematografska adaptacija Tima Mielantsa relativno je vjerna izvornom materijalu, a istovremeno donosi značajne promjene. Ipak, u svojoj srži, njegov film zadržava realizam koji je uvela njegova prethodna knjiga. Stoga, u konačnici, film, iako je tehnički fiktivan komad medija, ima nepobitne korijene u stvarnosti.