Nije dječja igra: pomno promatrani skakači vlakova
Kevin, 14-godišnji dječak iz Hondurasa, voli se igrati u ogromnim meksičkim teretnim vagonima koje je odabrao voziti na putovanju u Sjedinjene Države. On visi sa strane pokretnih vagona. A kako bi pojačao zabavu, skače dolje kad vlak uspori i kasa uz njega, čekajući do posljednjeg vagona da se jedva uhvati, i ponovno se povuče uz bok.
U jednom trenutku tijekom dokumentarnog filma Koji put kući, dokumentarca o djeci migrantima koji ima svoju televizijsku premijeru na HBO-u u ponedjeljak, Kevin i nekoliko drugih mladih suputnika stoje na krovu teretnog vagona gdje su se vozili, smijali se i mahali rukama poput ptica. Letim s prijateljima, kaže jedan dječak sa smiješkom.
Unatoč opasnom putovanju od 1400 milja koje su Kevin i ostali jahači poduzeli, njihov smijeh dokazuje da su samo djeca. Dok ih redateljica dokumentarca, Rebecca Cammisa, prati prema granici Sjedinjenih Država, njezina kamera pokazuje da im krov teretnog vagona može pružiti trenutke slobode, čak i radosti, između teških života i užasnih izbora na oba kraja putovanja.
Poznata je priča o meksičkim i srednjoameričkim radnicima koji riskiraju svoje živote u potrazi za poslom i napredovanjem u Sjedinjenim Državama. Gospođa Cammisa usmjerila je pozornost na migrante koji se rjeđe viđaju: djecu koja putuju bez roditelja. Prema posljednjim službenim podacima, vlasti su na jugozapadnoj granici 2007. uhitile više od 90.000 maloljetnika bez pratnje. (Ove godine igrani film Sin Nombre snimio je nevolju tinejdžera koji se voze vlakom kako bi pobjegli od bezizlaznog siromaštva u Hondurasu i nasilja bandi u Meksiku.)
Nakon što su pronašli Kevina i nekoliko druge djece u južnom Meksiku, gospođa Cammisa i njezina posada vozili su se s njima teretnim vagonima, spavali na željezničkim prugama uz njih i snimali u pritvorskim centrima u Meksiku i Teksasu kada su mlade migrante uhvatile vlasti ili su se predale , obuzet strahom i samoćom.
Gospođi Cammisi, koja sada ima 43 godine, trebalo je više od šest godina da uhvati ovu stvarnost. Godine 2002., nakon što je završila Sister Helen, dokumentarac o časnoj sestri koja je u južnom Bronxu vodila kuću teške ljubavi za ozdravljenje narkomana i alkoholičara, čitala je novinske izvještaje o mladim migrantima. Dvije godine kasnije počela je snimati u Meksiku. Usput je osvojila Sundance grant, Fulbrightovu stipendiju i podršku gospodina Mudda, producentske kuće Johna Malkovicha, glumca, i dva partnera, Lianne Halfon i Russella Smitha. HBO je pomogao financirati film, koji je koštao ispod 400.000 dolara, rekao je g. Smith.
Poteškoća je, rekla je gospođa Cammisa, bila znati gdje biti i biti spreman ići. Naišla je na Kevina i njegovog prijatelja Fita (13) u željezničkom kolodvoru, a ubrzo su se ona i njezina ekipa morali popeti na teretni vagon koji je ležao odmah iza njih, postavljajući se na krov, savijajući grane i tunele.
Kad je bilo moguće, rekla je gospođa Cammisa, tražila je dopuštenje roditelja. S mobilnim telefonom posade, Kevin je nazvao svoju majku u Honduras. Umjesto da zahtijeva da joj se sin vrati kući, dala je pristanak, s olakšanjem što će neka odrasla osoba paziti na njega.
SlikaKreditna...Andrea Mohin/The New York Times
Čelnici meksičke željezničke tvrtke, u nadi da će publicitet o masovnom kretanju autostopera na njihovim vlakovima potaknuti vladinu akciju, dali su dopuštenje njenoj posadi da se ukrca, rekla je gospođa Cammisa. Dobila je suradnju i s meksičkim vlastima.
Uspjela je ući u pritvorski centar u južnom Meksiku, gdje je upoznala Joséa, 10-godišnjeg dječaka sitnog glasa. Sjedi zgužvan, plače i priča meksičkom agentu za imigraciju kako je prebačen s jednog krijumčara na drugog, a zatim napušten. Otputovao je u New York, rekao je, kako bi bio s majkom koju nije vidio tri godine.
Gospođa Cammisa bila je u vladinom uredu u gradu Puebli kada je meksički dužnosnik nazvao roditelje Rosario Hernández (16) kako bi potvrdio da je njihov sin umro šest mjeseci ranije od izloženosti vrućini u pograničnom području. Kamera se naslanja na lice Rosariinog oca kada mu drugi dužnosnik kaže da, s obzirom na raspadanje tijela, neće biti nikakvog gledanja.
Američki san koji djeca slijede ima posebnu kvalitetu knjige priča. Kevin je precizan o svom odredištu: Manhattan, kaže. Gospođa Cammisa je rekla da je kasnije saznala da je Kevin gledao film o Spider-Manu u Hondurasu, u kojem je junak skakao između nebodera. Praktično, Kevin je također zaključio da bi Times Square bio savršeno mjesto za postavljanje kutije za čišćenje cipela, poput one koju je koristio da zarađuje novac za hranu u svom selu.
Tijekom snimanja, gospođa Cammisa se brinula da bi njezina kamera mogla potaknuti djecu na rizik ili čak produljiti putovanje. Stalno bismo ih plašili, govorili im kako je to strašno, govorili im ako žele kući, zvali bismo odmah nadležne, možemo im pomoći da se vrate kući, rekla je. Samo smo im dali do znanja da uvijek imaju izbora.
G. Malkovich je rekao da su jednostavne emocije uvjerile partnere g. Mudda da produciraju dokumentarni film: svi su imali djecu koja žive kod kuće. Rekao je da film nije trebao biti polemičan, već istražiti sporno pitanje granične kontrole.
Kad bi se netko pojavio u mojoj kući, posebno dijete, i činilo se kao da je gladan, osobno bih ga htio pogledati prije nego što kažem: 'Ne mogu vam pomoći', rekao je gospodin Malkovich.
(Kroz američki odbor za izbjeglice i imigrante, neprofitnu organizaciju, gledatelji HBO-a moći će donirati za pomoć djeci u filmu ili organizacijama koje pomažu mladim migrantima.)
Pred kraj filma Kevinovi motivi postaju jasni kada gospođa Cammisa odlazi s njim kući u Honduras. Majka ga voli, ali se osjeća previše siromašnom da bi joj pomogla. Očuh ga mrzi. Zahvalio sam Bogu kad je otišao u Sjedinjene Države, kaže čovjek. Uskoro se Kevin ponovno kreće voziti se vlakom koji naziva Zvijer.