Roberto Canessa: Gdje je preživjeli zrakoplovne nesreće Andes Flight 571 sada?
Autorstvo slike: PBS Books/YoutubeJ.A Bayona's Društvo Snijeg ’ govori potresnu istinitu priču o putnicima leta 571 i njihovim naporima da prežive suočeni sa sigurnom smrću. Stvari postaju od loših do gorih do još gorih za preživjele jer se stalno nalaze u sukobu sa svojom okolinom, nadajući se da će uspjeti doživjeti sljedeći dan, a potom i sljedeći dan. Dok priča daje jednaku podršku svim likovima, postoje neki koji igraju veću ulogu. Roberto Canessa je jedan od njih. Što mu se dogodilo u stvarnom životu?
Roberto Canessa preživio je 72 dana u Andama
Rođen u Montevideu 17. siječnja 1953., Roberto Canessa bio je 19-godišnji student medicine i dio ragbijaške momčadi Old Christians Cluba kada se ukrcao na let 571. Opisujući nesreću, Canessa je otkrio da je osjetio 'nevjerojatnu silu' ali se iznenadio shvativši da je živ kad je sve prestalo. On je jedan od preživjelih u nesreći koji nije zadobio nikakve ozljede. Budući da je bila studentica medicine, Canessa je odmah počela pomagati ozlijeđenima Gustavo Zerbino .
Na kraju, kada su preživjeli odlučili da je vrijeme da pronađu spas, Canessa je bio jedan od ljudi, zajedno s Nandom Parradom i Antonio Vizintin , koji se pripremao za odlazak na zadatak koliko neizvjestan toliko i ogroman. Kako bi ih pripremili za naporan put, dali su im vremena da se usredotoče na izgradnju svoje snage dok su dobivali više hrane od ostalih preživjelih. Canessa je savjetovao da krenu u ekspediciju nakon što se temperature povise, a grupa je postupila u skladu s tim, krenuvši 12. prosinca, dan nakon Smrt Nume Turcattija .
Nakon nekoliko dana pješačenja, trio je shvatio da će morati produžiti svoje putovanje. Odlučeno je da će se Vizintin vratiti u trup kako bi Canessa i Parrado mogli koristiti njegove obroke za nastavak kretanja naprijed. Dvojac je u deset dana propješačio 61 km, a Canessa je bila teška samo 44 kg i potpuno iscrpljena do kraja putovanja. Kasnije je Canessa otkrio da je vidio put prema istoku, ali je dvojac odlučio ići prema zapadu, a on je nakon spašavanja saznao da bi put prema istoku bio lakši.
Kad su putnici počeli raspravljati o ideji jedenja mrtvih, Canessa je bio za jer je znao da će njihova tijela uskoro početi propadati bez hrane, potpuno ubijajući sve šanse za preživljavanje. Navodno je krhotinom razbijenog stakla zarezao mali komad mesa i 'očeličio' se da postavi primjer tako što ga je prvi pojeo. Do kraja 72-dnevne muke, Canessa je rekao da je 'učinio stvari koje [on] nikada ni u [svojim] najmračnijim noćnim morama nije zamišljao [da] mora učiniti.' Također je izjavio da bi, da je umro, bio ponosan da se odrekao svog tijela kako bi osigurao preživljavanje svojih prijatelja, što bi učinili i ostali.
Što se tiče njegove volje da preživi 72 dana, Canessa je rekao da se više radi o tome zašto nego kako. Pričao je o jednom događaju kada je posjetio majku prijatelja koji je preminuo i kako se njegova vlastita majka tada osjećala. Rekla je da bi umrla od tuge ako joj jedno dijete ikad umre. Canessa je u ta 72 dana imao na umu svoju majku. Nije želio da ona iskusi tugu zbog gubitka djeteta i bio je usredotočen na preživljavanje i izlazak iz planina.
Roberto Canessa danas služi društvu
Sada u svojim 70-ima, Roberto Canessa je pedijatrijski kardiolog. Oženjen je Laurom Surraco, koja mu je bila djevojka prije nego što se ukrcao na let 571. Imaju troje djece: Hilaria, Roberta Martína i Lauru Inés. Hilario je dobio ime po planini San Hilario u Andama na kojoj se avion srušio.
Nakon njihova spašavanja iz Anda, Canessa je nastavio studij na Sveučilištu Republic i specijalizirao pedijatrijsku kardiologiju. Nakon što je prošao kroz mučno iskustvo i preživio ga unatoč svim izgledima, smatrao je svojom dužnošću učiniti nešto od sebe i ne dopustiti da mu život propadne. Posebno je to dugovao svojim suputnicima koji su poginuli u Andama. Otkrio je da su preživjeli po povratku odlučili prvo porazgovarati s obiteljima preminulih o tome što se dogodilo u planinama, smatrajući da bi o kanibalizmu trebali čuti od preživjelih, a ne iz vijesti. Njemu i preživjelima bilo je drago otkriti da su obitelji suosjećale s njima i podržavale ih. To je učinilo Canessa još više posvećenim vođenju smislenog života jer nije želio da obitelji preminulih osjećaju da je život izgubljen na njega.
Dosljedan svojim namjerama, Canessa se cijeli život potpuno posvetio pomaganju ljudima. Radio je u talijanskoj bolnici Montevideo i bolnici Pereira Rosell te je bio potpredsjednik Fundación Corazoncitos. Trostruki je dobitnik Nacionalne nagrade za medicinu u Urugvaju. Proglašen je počasnim članom Američkog društva za ehokardiografiju 2015. i Američkog koledža za kardiologiju 2019. Godine 2020. pomogao je u stvaranju respiratora za intenzivnu njegu uz pomoć grupe volontera i isporučio jeftine, ali učinkovite respiratore koji su pomogli spasiti mnoge živi u svojoj zemlji.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu
Canessa se okušao i u politici te se kandidirao za predsjednika Urugvaja na općim izborima 1994., iako nije dobio dovoljno glasova. Navodno mu je u jednom trenutku ponuđeno mjesto potpredsjednika, no on je to odbio. Godine 2016. objavljena je njegova knjiga 'I Had to Survive: How a Plane Crash in the Andes Inspired My Calling to Save Lives', u koautorstvu s Pablom Viercijem. Prisjećajući se dana nesreće i dana spašavanja, Canessa se svake godine ponovno sastaje s preživjelima, kao i s obiteljima žrtava. Godišnje okupljanje se iz godine u godinu proširuje jer mu se pridružuje sve više članova obitelji putnika.
Doktor i Andes preživjeli u zrakoplovnoj nesreći @rjcanessa govoreći o svom preživljavanju. Njegovi memoari I Had To Survive izašli su 3/1/16 pic.twitter.com/caoAv0kZCm
— Atria Books (@AtriaBooks) 27. listopada 2015
Canessa vjeruje da je preživio pad i sljedeća dva mjeseca, uglavnom zato što je imao sreće. Potaknula ga je i činjenica da je na njemu da brani putnike koji to nisu mogli i da živi za one koji su umrli. Kaže da on i njegovih petnaestak prijatelja nisu preživjeli jer su jeli mrtve; preživjeli su jer su radili kao tim, i što god su radili bilo je za sve, a ne samo za jednu osobu. Nada se da ljudi uče iz njihove priče i da su nadahnuti da žive svoje živote najbolje što mogu. On vjeruje da 'ne treba čekati da (njihov) avion padne kako bi uživali i bili zahvalni na životu.'