U jednom od brojnih napetih trenutaka u American Gods, lik po imenu Shadow Moon moli svog poslodavca, gospodina Wednesdaya, govoreći, manje-više: Ne marim ako oni nemaju pojma. Želim jedan. Dajte mi nagovještaj. To se događa rano u 2. epizodi, do kada bi je i gledatelji mogli poželjeti.
Poput toliko voljenog romana Neila Gaimana iz 2001. na kojem se temelji, Američki bogovi, koji počinje u nedjelju na Starzu, spoj je tema, stilova i utjecaja. Događa se nešto s američkim korijenima, s likovima koji putuju po srcu i Bobom Dylanom, bendom i Creedence Clearwater Revival na soundtracku - poput mnogo ozbiljnijeg Supernaturala, koji je napisao Greil Marcus.
SlikaKreditna...Jan Thijs/Starz
Postoji slučajno pravovremena tema raseljavanja, u kojoj se čini da je prisutnost u Americi nekih od bogova iz naslova — ljudskih avatara božanstava iz nordijskih, afričkih, slavenskih, indijskih i drugih tradicija — povezana s iskustvima imigranata, istraživača ili robovi iz tih krajeva.
No, američki bogovi prvenstveno se uklapaju u televizijsku kategoriju spekulativne fikcije tvrdokorne, nasilne sorte. Povremeni valovi i potoci krvi podsjećaju na Igru prijestolja i Pravu krv, iako serija ne dijeli linearni stil pripovijedanja onih HBO fantazija.
Televizija je ove godine ponudila domišljatost, humor, prkos i nadu. Evo nekih od najvažnijih stvari koje su odabrali TV kritičari The Timesa:
Umjesto toga pripada emisijama koje favoriziraju razlomljene, zatajene narative, zastrašujuće vizuale (bilo da služe priči ili ne) i opći osjećaj straha. Nedavne usporedbe, niti jedna savršena, uključuju Outcast na Cinemaxu, Emerald City na NBC-u i Preacher na AMC-u. Također je NBC-jev otkazao Hannibala, što ima smisla - njegov tvorac, Bryan Fuller, razvio je American Gods zajedno s Michaelom Greenom.
A što se tiče stila, g. Fuller je nadmašio samog sebe na Bogovima. Dosljedno privlači poglede, ponekad na uglačan, slikovit način, a ponekad dezorijentirajući, groteskni način. (Odrezani udovi su motiv koji se ponavlja.) Ali on i g. Green također su pomaknuli okvir u smislu zagonetnog i ležernog pripovijedanja. Kroz četiri epizode (od osam) koje su dostupne za pregled, gledatelji koji nisu pročitali knjigu gospodina Gaimana imat će samo najmanju predodžbu o tome kamo ide zaplet.
Oni će znati da Shadow (Ricky Whittle), upravo pušten iz zatvora, kreće na put s gospodinom Wednesdayom (sjajni Ian McShane) u misiji neodređenog cilja, ali velike važnosti koja njih dvojicu vodi prema Chicagu. Neće znati kako se to povezuje s drugim sekvencama koje uključuju otmjenog muškarca u neonskom odijelu na brodu robova, gay duha plamenih očiju u modernom New Yorku ili ženu koja bira muškarce za jedinstven predatorski oblik seksa.
Oni koji su pročitali roman ili čitali o romanu, mogu pretpostaviti (upozorenje na spojler) da se nazire bitka koja će suprotstaviti Shadowa, gospodina Wednesdaya i druge bogove stare škole protiv posade novih bogova koji predstavljaju najgore aspekte moderne američka kultura. Poznavanje ovoga moglo bi biti presudno za prolazak kroz startove i zaustavljanja i bočne skokove u ranim epizodama.
Ako ste voljni čekati da se priča oblikuje, postoje kompenzacije. Radnja pjevuši, čak i ako ne možete reći kamo ide, a tu je dobrodošla oštrina humora (kojeg nema u ovom žanru), posebno u izvedbama gospodina McShanea i Pabla Schreibera kao visokog Irca koji sebe naziva kućni duh. Gillian Anderson se divno pojavljuje kao jedan od novih bogova, koji preuzima obličje Lucy Ricardo u Volim Lucy i razgovara sa Shadowom s ekrana televizora s ravnim ekranom.
Neuhvatljive narativne niti američkih bogova imaju svojevrsni strukturalni smisao: Sjena, bez upozorenja uronjena u kraljevstvo bogova, zbunjena je svime što vidi, a mi doživljavamo njegovu zbunjenost. Hoćete li ići na predstavu ovisit će o tome jeste li strpljivi kao Shadow kada je u pitanju dobivanje traga.